Max i Moritz

Prica o djecacima u sedam sala,
Autor: Wilhelm Busch (prijevod: Blago Vukadin)

Šala šesta

U uskršnje divno vrijeme,
Kad pekari bez dileme
Cijeloga se dana trude
Da slatkiša puno bude,
Max i Moritz hoće, zna se,
Ukrast’ nešto od tog za se.

Ali pekar sluteć što je
Zaključao dvore svoje.

Ako netko hoće krasti,
Kroz dimnjak je njem' upasti.

Evo stižu dva dječaka
K’o gavrani iz dimnjaka.

Puf!, padaju crni strašno
U škrinju gdje bješe brašno.

I, gle, sad su oni cijeli
Obadva k’o kreda bijeli.

No sretna su zlobna djeca
Jer vidješe par pereca.

"Krah!", stolicu razlupaše,

"Pljus!", već leže usred kaše.

Sasvim tijestom oblijepljeni
Stoje jadni, ožaljeni.

Uskoro već pekar stiže
Kradljivcima bliže, bliže.

Je’n, dva, tri i dosta to je,
Dva gotova kruha stoje.

Dok vatra je još u peći,
Brzo tamo njih poleći.

"Ruf!", iz žara sada s njima
Smeđima i ukusnima.

Svak’ bi rek’o gotovi su,
Ali ne, još uvijek nisu.

K’o miševi otvor prave,
Gric-grickaju oko glave.

Pekar tada tek povika:
"Pobjegoše dva drznika!"

Šala šesta na kraju je,
Al’ posljednja odmah tu je.