Max i Moritz

Prica o djecacima u sedam sala,
Autor: Wilhelm Busch (prijevod: Blago Vukadin)

Šala četvrta

Istina je, to je znano,
Učit' treba neprestano.
Abeceda samo prosta
Marljivima nije dosta,
Tek čitanje il’ pisanje
Nije neko jako znanje
I ne samo računati
Treba čestit čovjek znati,
Neg’ i mudre sve poduke
Mora učit' on bez muke.

Da sve ovo dobro zna se
Bi učitelj, Svijetlić zva se.

Max i Moritz zbog tog svega
Ne mogoše smislit njega,
Jer tko pravi vragolije
Ni učitelj svet mu nije.

Učitelj pak, dobar tako,
Volio je duhan jako,
Što se mora, bez daljnjega,
Nakon posla, nakon svega,
Tom čičici starom, prostom,
Dopustiti s oprostom.

Max i Moritz ne prestaju,
Nove zlobe već smišljaju.
Može l’ pomoć lula sada
Da se učo isprepada?

Kao uvijek nedjeljama,
U crkvi za orguljama
Sviraše sav zvuku predan
Učo Svijetlić čestit, vrijedan.
Dva se klinca, misleć loše,
U kuću mu uvukoše,
Gdje od stive bješe lula
Što je Maxu dopanula.

Moritz iz svog džepa utom
Vadi bocu sa barutom.
Hitro potom puni, puni
Dok se lula ne napuni.
Zatim brzo sidro diži
Jer se misa kraju bliži.

Svijetlić uto, mirnog stava,
Vrata crkve zaključava,
Pa s notama i sa knjigom,
Poslije posla punog brigom,

Sad korača domu svome,
Radostan i sretan k tome.

Zahvalno on lulu steže,
Pa je pali, dim poteže.

"To je sreća," on uzdiše,
"Kad čovjek ne želi više."

"Bum!", urnebesno tad se lula
Strašnim treskom raspuknula,
Jedna čaša i šalica
Burmutica, tintarnica,
Ležaljka i stol i peć
S treskom lete zrakom već.

Kad se kroz dim vidjet može,
Tu je Svijetlić - hvala Bože!
Živ je, leži na leđima,
Tragova od treska ima.

Nos i ruke, lice, uši
Crni kao vrag u duši,
A kosa mu, vidi strave,
Sagorjela sve do glave.
Tko da djecu podučava
I da znanost umnožava?

Kakve ljude naći nove
Za njegove sve poslove?
Iz čeg sad da dim povuče,
Nema lule dobrog uče?

Sve će vrijeme zaliječiti,
Samo lule neće biti.

Dok četvrta na kraju je,
Peta šala odmah tu je.