Max i Moritz

Priča o dječacima u sedam šala,
Autor: Wilhelm Busch (prijevod: Blago Vukadin)

Šala treća

U selu je svatko znao
Čovjeka što Rac se zvao.

Nedjeljna odijela, hlače,
Nazuvke i pokrivače,
Radnu robu, protiv zima
Tople veste s džepovima,
Svu odjeću navedenu
Skrojio bi on u trenu.
Ako što je za krpati,
Produžiti, podrezati
Il’ sa hlača dugme malo
Otkinuto il’ otpalo,
Gdje i kada, zašto, kako,
Naprijed, nazad, sve jednako,
Krojač Rac sve krpa, šije
I to mu je najvažnije.
Zato je u selu bio
On svakome drag i mio.
Ali Max i Moritz snuju
Čime da ga napastuju.

Kraj krojača Raca kuće
Šumi potok i skakuće.

Tu je brvno iznad vode
Po kojemu puti vòde.

Max i Moritz ne otežu,
Tajno brvno pilom režu.
Pile, pile skroz podmuklo
Ne bil’ brvno sad napuklo.

Gotovo kad bješe djelo
Ču se vika tad kroz selo.

"Mek, mek, mek, mek!", viču, skaču,
"Dođi jarče i krojaču!"
Rac mogaše podnijet mnogo,
Naljutit se nije mog’o,
Al’ kad ovu dreku začu,
Planu ponos u krojaču.

S aršinom pred kuću kroči,
Preko praga on iskoči
Jer opet se, gle drznika,
"Mek, mek, mek, mek!" začu vika.

Već na brvnu on je sada,
"Kraks!", brvno se raskomada.

"Mek, mek!", opet vika ču se,
Rac u vodu okliznu se.

Odmah poslije štrapnja, pljuske
Doplivaše dvije guske,
K’o slamku ih spasa zatim
Oko nogu Rac uhvati.

Dvije guske čvrsto steže,
One s njim na kopno bježe.

Usput, pored svega toga,
Malo bješe ugodnoga

Jer Rac jadni, junak priče,
Zbog želuca bolno viče.

Hvalit treba Rac gospođu
Jer da boli brže prođu
Donijela je peglu vrelu,
Peglala po hladnom tijelu.

I kroz selo gore, dolje
Ču se: "Racu već je bolje".

Treća šala na kraju je,
No četvrta odmah tu je.