Max i Moritz

Priča o dječacima u sedam šala,
Autor: Wilhelm Busch (prijevod: Blago Vukadin)

Šala prva

Netko od nas mnogo radi
Oko drage nam peradi.
Kao prvo jer je jaje
To što ona nama daje,
Osim toga tu i tamo
Mi pečenku pojest‘ znamo.
Treće, ali isto tu je,
Da se perje primjenjuje
Za jastuke i da grije
Da dok ležiš hladno nije.

Isto tako baka Jela
U toplom je spavat‘ htjela.

Tri kokoške bjehu njene
I pijetao sa tri žene.
Max i Moritz misle malo
Što bi tu se radit‘ dalo.
Je’n, dva, tri, ni trena više,
Komad kruha razdijeliše.

Čet’ri kriške narezali,
Svaka kriška k’o prst mali.
Potom ih za konce vežu,
Križaju ih, čvrsto stežu,
Pa pred kućom dobre žene
Već su zamke postavljene.

Kada vidje to pijetao,
Kriještati je odmah stao,

Kukuriku, kukuriku,
Koke stižu, dižu viku.

Koke grabe, pijevac žvače,
Svakom komad od pogače.

Ali kad su došli k sebi,
Razilaska više ne bi.

Lijevo-desno, tamo-amo
Nose jedno drugog samo,

Pa polijeću, lepršaju,
Jao, vuku i padaju

I na dugoj, suhoj grani
Sada vise poredani.
Vratovi im duži, duži,
Glas slabije sve ih služi,

Polažu po jedno jaje
I život im tad prestaje.

Baku Jelu usred snova
Prekinula vika ova.

Kad sve vidje, tek reć’ smože:
"Kakva groza, mili Bože!"

"Potecite suze moje
Jer radost mi i san što je
Kad najljepša moja nada
Na drvetu visi sada!"

Brižna, tužna, potištena
Nož uzima jadna žena.
Skida mrtve režuć’ uže
Da ne vise tako duže.

Bolno gleda, tiho pati,
Tuga je u kuću prati.

Prva šala na kraju je,
Ali druga odmah tu je.